Današnje moje dežurstvo bilo je manje naporno od onoga u nedjelju, ali je svejedno bilo zanimljivo i ne bez lova na prijestupnike.
Kao prvo moram spomenuti da sam se upoznao s gospodinom Branislavom Strižićem i s njim se do sita napričao, a načelno smo dogovorili i očevid njegove makete na licu mjesta.

Osim pojedinačnih posjetitelja imali smo i dvije grupe srednjoškolaca tehničkog smjera. Ovi su bili vrlo znatiželjni i uzorno disciplinirani:





Imao sam zadovoljstvo družiti se s neobičnim gostom - dječakom iz Indije (Mumbai). Dok su roditelji vani kratili vrijeme do dolaska vlaka za Villach sinčić je posjetio izložbu. Nakon što je na upit ''do you understand english?'' odgovorio ''yes'' pitao sam ga ''do you want me to make these trains move?'' Odgovorio je ''yes, yes'' i pustio sam mu vrtnu željeznicu u pogon:

Mali Indus mi je bio toliko simpatičan da sam ga zamolio za zajedničku fotografiju:



U jednom trenutku je upala nova bulumenta srednjoškolaca i to željezničkog smjera. Ti su već bili nestašniji. Probleme su počeli praviti uz dioramu Riječke pruge kod Delnica gdje su počeli vozikati autobus. Upao sam među njih i lijepo ih zamolio da ne diraju izloške, na što je usljedilo hihi-haha i neki dečec je predamnom pritisnuo autobus, valjda kao poruku ''ko te šljivi stari''. Onda sam morao upotrijebiti svoje iskustvo načelnika izviđačkog odreda, a ono govori da ponekad treba i podići glas: - Još jedan neka pipne bilo koji izložak i svi ćete van. - Za svaki slučaj zamolio sam i profesora da pripazi na svoje učenike.
Molim da se ovo ne tumači kao neko busanje u prsa, ja samo vršim svoju dužnost i ispunjavam obavezu prema tuđem vlasništvu na način kako ja to shvaćam. Amen.

Ovo su naši nestašni budući željezničari:



I za kraj još jedno lijepo prisjećanje na današnji radni dan. Baka i deda su doveli svog unučića na izložbu i proveli dosta vremena, a stigli smo i ugodno popričati i objasniti neke detalje oko izložaka. Kako to zna biti još jednom smo otkrili koliko je svijet mali - davnih godina bili smo gotovo susjedi kod Britanca (za neupućene Britanski trg u Zagrebu):



Dežurstvo sam napustio sat ranije od predviđenog prema rasporedu jer nas je bilo šest ''domaćih'' prema dva posjetitelja, a imao sam i neke obiteljske obaveze. Time je okončano moje sudjelovanje na izložbi kao službene osobe, a veselim se ponovnom susretu u subotu.

Ovo naprosto moram podijeliti s vama jer pokazuje još jednom i na osebujan način kako željeznice, velike i male, spajaju ljude.
Riječ je o našem malom posjetitelju iz Indije i njegovim roditeljima. Upoznao sam i njih na peronu, jer sam htio dobiti njihovu mail adresu kako bih im poslao slike (snimio sam ih četiri). Ujedno sam ocu obitelji dao neke informacije o njihovom vlaku za Villach (koliko kasni, koji peron, koliko se zadržava). Fotografije sam im poslao mailom ubrzo po povratku kući, a maloprije sam dobio ovaj odgovor:
Dear Stanko,
Thanks so very much. My son - name is Aarya was very impressed by the exhibition. Were you a visitor too in the exhibition?
Warm regards,
Anita
U prijevodu: ''Dragi Stanko, puno vam hvala. Moj sin - zove se Aaraya - je vrlo impresioniran izložbom. Jeste li i vi bili posjetitelj? Topli pozdravi, Anita''.
Poslao sam odgovor gdje objašnjavam vlastiti status na izložbi i članstvo u KŽMZ. U svakom slučaju jedno zanimljivo i lijepo iskustvo.

za sve ove zgode

_________________
Ne možete unaprijed znati koju stranu kruha treba namazati.
(Murphyjev zakon)