Idemo malo u Švicarsku- tog ljeta 1961 nakon Italije smo mama i ja produžili do ujaka u Wengen blizu Zuericha. Ujak je iz ekonomskih razloga emigrirao nekoliko godina prije sa obitelji. Kao ing.strojarstva i elektrotehnike brzo je dobio posao u Brown-Boweriju. BB je velika tvornica nešto ala Rade Končar.
Nakon italije i njihovih zamusanih vlakova i kolodvora te vječne dernjave GELATOOO prvo sam primjetio čistoću i urednost te relativnu tišinu u Švicarskoj. Kako si je ujak mogao brzo priuštiti auto(WV buba naravno) lijepo smo se skoro svaki dan vozili ponegdje i otkrivali ljepotu Švicarske. Za izlete u neka udaljenija područja išlo se vlakom- jer bio je jeftin i brži negoli autom.
Kad je ujak doznao čime sam zaražen (a i vidio je nešto modela što sam dobio u Italiji) raspitao se kod kolega na poslu i doznao nekoliko adresa ljudi koji imaju makete pa smo ih obišli. I tu sam primijetio odmah razliku prema Italiji- dok su tamo makete bile ravne sa tek po kojim brdašcem ili usponom na most švicarske makete su bile pretežno brdovite, pune tunela, mostova, rječica i vodopada (poput stvarnosti).
Neću zaboraviti jednu maksi.brdovitu- koliko se sjećam mogla je biti barem 2 sa 4 metra ali i visoka do plafona! Na svakoj strani (jer je bila u sredini sobe) je bila poneka mala stanica, sve na različitim visinama i prepuna tunela. Kad bi vlak ušao iz stanice u tunel nikako nisam mogao pogoditi gdje će izaći pa sam stalno trčao okolo makete.
Maerklin je bio u većini.
I naravno, skoro sam zaboravio spomenuti Gotthard tunel kojim smo prošli putem iz Italije- nikad kraja tom tunelu (valjda je to trajalo barem pola sata) Tada su još jako aktivno vozili i Krokodili po prugama, legendarne E-lokomotive!
Bit će još nastavaka podosta čini mi se, a i još jedna priča o Švicarskoj u 1989.godini (kad me ujak proglasio barabom jer još pušim i nisam smio biti niti u blizini njegove kuće dok sam pušio jer što će misliti susjedi o njemu ako me vide!)
