Nastavak sa prethodne stranice

I za kraj nekoliko slika iz sela Kumrovec:











Pozdrav od vašeg izvjestitelja.

Kolodvor Zaprešić, 20. veljače 2021.

Čudan je mjesec ova veljača... U subotu pravo proljeće sa 17°C, a dan-dva prije toga vunena kapa preko ušiju. Lijepše vrijeme znači da valja krenuti u neku akciju. Nažalost, zbog poodmaklog vremena nisam mogao do neke od udaljenijih destinacija pa sam se po tko zna koji put uputio na kolodvor Zaprešić.
Na početku ide mala pričica.
Ljubitelji željeznice koji prate moje putopise znaju da se uvijek najprije javim službenom osoblju i predočim dopuštenje za fotografiranje. Clara pacta - boni amici. Tako je bilo i danas, iako sam ranije u više navrata snimao po kolodvoru Zaprešić bez javljanja i nitko me ništa nije pitao.
Dakle, priđem ja mlađahnoj prometnici koja je upravo otpremila vlak kojim sam doputovao i kažem joj: - Dobar dan, obavještavam vas da ću fotografirati po kolodvoru i evo vam dopuštenje od HŽ Infrastrukture.
- Joj, ja vam to ne znam, ja sam vanjska. Dajte mi da pokažem kolegi. Uđite.
Uđem ja u prometni ured, a tamo za pultom sjedi prometnik (valjda unutarnji ako je ona vanjska). Nisam ga pitao za ime, a za ovu priliku zvati ću ga Mrgud. Počne on studirati moje dopuštenje i kada je stigao do zadnjeg semestra kaže mi: - Ovo ne vrijedi, nema pečata!
- Pa što će vam pečat, to je izdano elektroničkim putem i naravno da vrijedi.
- Vi ste to mogli fotokopirati!
- Mogao sam, a naročito vlastito ime i prezime. Hoćete li da vam pokažem osobnu iskaznicu?
- Ne treba. Moram ja to provjeriti sa šefom. A što bi vi slikali?
- Kolodvor od prve do zadnje skretnice, sve što je između i sve što je u njemu. Jedino nemam dopuštenje snimati lokomotivski depo, kojeg vi ionako nemate.
Provjeravaj i s ministrom, mislim si ja, imam dosta vremena. Vrti on telefon i čeka vezu, a ja ne mogu odoljeti napasti: - Dvanaest godina fotografiram na pruzi, obišao sam desetke kolodvora i ovo je prvi put da netko dovodi u sumnju dokument vlastite firme.
Na Mrgudov poziv se očito nitko nije javio, ali je u ured ušao nepoznat čovjek - dati ću mu ime Dobri Željezničar - bacio pogled na moje dopuštenje i presudio: - Nema problema, izvolite slikati sve što hoćete ali pazite na vlastitu sigurnost.
Naravno da ću paziti, na pruzi i uz prugu sam od malih nogu. No pričica ima i nastavak u obliku dijaloga moje malenkosti i Mrguda:
- Želite li da vas slikam i pošaljem vam fotografije na mail adresu?
- Ne dolazi u obzir! Vani možete slikati, ali u prometnom uredu ne!
- Vama za informaciju, dopuštenje vrijedi i za unutarnji prostor HŽ Infrastrukture. Ne tražim od nikoga da se slika ako neće, ali prostoriju smijem fotografirati.
- Ja kažem da ne može!
- No dobro, ne kanim se svađati.
Nisam se htio inatiti, iako sam bio u napasti izvaditi mog Olyja i okinuti nekoliko snimaka unutarnjeg prostora, bez ljudi. Pa da vidim tko će me spriječiti. Ali nisam došao da tih sat vremena na kolodvoru sebi kompliciram život. Valjalo je izaći van, na prugu.

Vani ima zanimljivog sadržaja, a prvi je ovaj pogurani sastav koji je krenuo na zatvoreni sjeverni kolosijek gdje se izvode radovi:



Malo pružne mehanizacije:

Ima i živog prometa, poput ovog Soma iz Dugog Sela za Harmicu:



Teretnjak koji je iz kolodvora Podsused Tvornica stigao nepravilnim kolosijekom:





Još malo mehanizacije:

Dio mehanizma za novu skretnicu:



Na kraju su se od nekuda dokotrljali i električari:





Opširnije (potrebno je logiranje):

https://www.zeljeznice.net/forum/index. ... /#comments

Uvjek mi je ljepo procitati i vidjeti gdje se to luta prugom

Turopolje 3. lipnja 2021.

Nakon podulje stanke izašao sam ponovo na prugu, a odrediše je bio kolodvor Turopolje. Reklo bi se da je ''bogu iza nogu'' i teško je da bi nekome moglo pasti na pamet otići tamo, osim ako nije u sklopu nekog posla. Inače sam kroz taj kolodvor protutnjao puno puta brzinom od 80 do 120 km/h, ovisno o godini i stanju pruge, ali nisam nikada imao potrebu izaći iz vlaka na tom mjestu.
Jest da su brdsko-planinski predjeli nekako uzbudljiviji i raznolikiji, ali i ravnica ima svojih čari. Turopolje je mikroregija u Središnjoj Hrvatskoj između Zagreba i Siska, omeđena rijekom Savom na sjeveroistoku i Vukomeričkim goricama na jugozapadu. Riječ je o aluvijalnoj ravnici dugoj oko 45 i širokoj do 23 km površine oko 600 km2, kroz koju protječe rijeka Odra s pritokom Lomnicom. Ime Turopolje nastalo je po izumrlom govedu Tur (Bos primigenius), vrsti Europskog bizona, koje je obitavalo u Turopoljskim šumama hraneći se visokom travom i raznim drugim biljem. Tur je bilo nešto većih dimenzija nego današnje domaće govedo, a posljednji primjerak te životinje zabilježen je oko 1800. godine.
Turopolje je i ime jednog naselja, a o njemu nešto kasnije.
Turopolje je međukolodvor na pruzi M502 Zagreb Glavni kolodvor - Sisak - Novska, na kilometarskom položaju 400+467. Od susjednog kolodvora Velika Gorica u smjeru Zagreba udaljen je 9,4 km, a od kolodvora Lekenik u smjeru Siska 9,8 km. Najveća dopuštena duljina vlakova na 3. i 4. kolosijeku ovisno o smjeru vožnje je 570-573 m, a najveća dopuštena brzina kroz kolodvor je 140 km/h.



Diplomatski odnosi s prometnikom uspostavljeni su odmah po dolasku. Dapače, gospodin je udovoljio mojoj znatiželji i obavijestio me da je u kolodvoru Sisak Caprag upravo spreman jedan teretni vlak za Zagreb. Nisam ga vidio jer sam u vrijeme njegovog prolaska bio podalje od kolodvora. Nije neka šteta jer moj džepni Oly ionako nije baždaren za snimanje vlaka koji prolazi brzinom od 90-100 km/h.

Jedna sličica iz prometnog ureda...



... i jedna iz čekaonice za putnike:



Peroni:



Nekadašnje robno skladište:

Kolodvor je sav u žutom i vrvi od vagona tvrtke Remont i održavanje pruga. Obilazeći ih imao sam bliski susret s društvom koje očito spada u tu firmu. Dečki su sjedili vani za stolom i cugali, a kada su primijetili da se motam oko ''njihovih'' vagona dozvali su me pomalo prijetećom kakofonijom glasova. Što ja tu imam slikati? Tutnuo sam pod nos najstarijem po rangu i najglasnijem po gunđanju, valjda poslovođi, dozvolu HŽ Infre, a onda je nastalo malo nadmudrivanje. Kao, mi nismo HŽ Infra nego druga firma. Okay, moja dozvola vrijedi za kolodvor i sve što je u njemu i na njemu, a ako vam nije pravo premjestite vagone na neki drugi kolodvor. Nakon mojeg podsjećanja da nismo u Sjevernoj Koreji vrlo brzo smo uspostavili normalan ljudski odnos i razišli se u miru.

Nekoliko fotografija vagona firme Remont i održavanje pruga:







Ovaj vagon je nekada bio salon ŽTP Zagreb i često sam ga viđao kod bika na VI. peronu zagrebačkog Glavnog kolodvora:

Izlaz iz kolodvora u smjeru Velike Gorice:









U kolodvoru je smještena garnitura vagona za prijevoz žitarica - 28 vagona, 112 osovina:

Izlaz iz kolodvora u smjeru Lekenika:









ŽCPR:

I za kraj kratak osvrt na selo Turopolje. Administrativno je u sastavu grada Velika Gorica, županija Zagrebačka, te ima 953 stanovnika (2011.). Staro je tek nešto više od stotinu godina, a utemeljeno je 1911. godine nakon što je zagrebački plemić i industrijalac Filip Deutsch Maceljski (1828.-1919.) kupio dio zemljišta od Plemenite općine turopoljske i izgradio drvnu industriju pod imenom ''Filipa Deutscha sinovi''. Uz nju je izgradio i radničko naselje zvano ''Kolonija'' u koje je nastanio stručnjake i radnike dovedene iz Zagreba i drugih krajeva Hrvatske. Pilana je imala vlastitu električnu centralu i osvjetljavala je osim pogona i naselje.
Obitelj Deutsch Maceljski bila je ugledna židovska obitelj veletrgovaca i industrijalaca iz Zagreba. Car Franjo Josip I. dodijelio im je potkraj 1910 godine ugarsko-hrvatsko plemstvo s pridjevom Maceljski, prema maceljskoj šumi. Njihova trvtka je između ostalog eksploatirala mnoga šumska zemljišta, među kojima šumu plemićke obitelji Sermage u Hrvatskom zagorju, šumu Česma kraj Bjelovara te državnu šumu Žutica kod Ivanić Grada. Mnogi članovi obitelji stradali su za vrijeme Drugog svjetskog rata i Holokausta - između ostalih mala glumica Lea Deutsch, ''hrvatska Shirley Temple''.

Filip Deutsch Maceljski, utemeljitelj drvne industrije u Turopolju (na slici drugi zdesna):



Nekadašnje DIP Turopolje danas je u stranim rukama, ali je glavno da radi:



Zgrade nekadašnje ''Kolonije'' i danas služe za stanovanje:



Mještani i danas s ponosom čuvaju tradiciju sječe šuma i obrade drveta u ovom kraju: