Nastojat ću što kraće, ali je to teško jer je moja željezničarsko-modelarska povijest dugačka.
Rođen krajem 1951, prvo sjećanje na žaljeznicu je bio put u Muenchen 56(!) sa željeznicom naravno. Sjećam se još kako sam gledao cijeli dan putovanja kolodvore i vlakove, bilo je puno parnjača i ponešto elektra. Išao sam par mjeseci u djećji vrtić u blizini opet kolodvora, pa su me više zanimali vlakovi u prolasku nego igračke u vrtiću.
Kad sam se vratio u Zg bio sam pravi mali Švabo, kojeg je djeda vodio svakih par dana na Glavni kolodvor. Obožavao sam kad bi se popeli na nakadašnji pješački nathodnik odakle se vidio cijeli kolodvor, a dalo se i fino šnjofat dim i paru od lokica ispod.
1958 mi je otac sa putovanja donio moje prve vlakiće, mali Maerklin set sa parnjačicom, 2 vagona, krugom i trafoom.
(ovo je sličan set, koji sam kupio radi uspomene.kutija se naravno davno raspala a lok.je završila čak u Americi)
Tih godina sam imao priliku vidjeti i nekoliko maketa (hm) kod raznih imućnijih Zagrepčana (Trix i Flaischmann, sa još kartonskim tračnicama) te zaključio da je moj vlakić najbolji i počeo planirat- crtat kako bih ja napravio maketu.
Slijedeći veliki susreti sa vlakovima su se zbili 61 godine! Bio sam mjesec dana u Veroni kod majčine prijateljice, koja se udala za signora Franka ....vlasnika prve Pepsi tvornice u Italiji.(od tada sam vjeran Pepsiju, čak sam se i kupao u njemu ha ha).Ali što je važnije, signor Franko je radio veliku (stvarno jako veliku) maketu u jednoj ogromnoj sobi. Skupljao je Rivarrossija, elitnu talijansku marku (LIma je bila za običan puk i početnike). /a poveo me i do nekih prijatelja koji su radili isto velike makete, čak i sa I -špurom!/
Nastavak sa pričom o Švicarskoj pročitajte u slijedećem broju!