Zagreb Žitnjak 11. srpnja 2017.
Dok se pošten svijet kupa u moru ili u nekoj rijeci, jezeru ili bazenu, ili bar putuje nekim dalekim stazama, moja penzićka malenkost zavukla se u sobu. Tako biva kada pod stare dane dobiješ alergiju i ne smiješ predugo na sunce pa si primoran glumiti šišmiša u svojoj pećini. Ipak mi railfanovski crv ne da mira i odlučio sam pohoditi mjesto kroz koje sam se provezao vlakom više puta, ali nikada nisam stupio na njegovo tlo. Vremenske prilike nisu baš kao stvorene za šalabazanje prugama, no kako dobro podnosim vrućinu nije problem riskirati tih nekoliko sati izvan klimatizirane sobe.
Žitnjak je podalje od moje Malešnice, na suprotnom kraju grada, pa sam na putu promijenio šest prijevoznih sredstava - četiri autobusa i dva tramvaja.
Obzirom na prognozu vrućeg dana pred polazak sam se opskrbio onim što inače ne nosim - termosica s hladnom vodom i kapa:
Za neupućene, Zagreb Žitnjak je kolodvor na pruzi M401 Sesvete - rasputnica Sava, na kilometarskom položaju 8+578. Od susjednog kolodvora Zagreb Resnik u smjeru Sesveta udaljen je 4 km, a od rasputnice Sava 2 km. Najveća dopuštena duljina vlakova na 1., 2. i 3. kolosijeku je 735-825 m, a dopuštena brzina prolaza vlakova kroz kolodvor je 40 km/h.
Kolodvor se nalazi u zagrebačkom naselju Petruševec, koje je smješteno uz sjevernu obalu rijeke Save i administrativno pripada gradskoj četvrti Peščenica - Žitnjak
Pred zgradom kolodvora sam zatekao pet-šest ljudi kako sjede i pričaju. Čim sam se pojavio iza ugla zabuljili su se u mene kao u osmo svjetsko čudo. No takve reakcije ne mogu me impresionirati pa sam prišao, poželio dobro jutro i pitao tko je najstariji po rangu odnosno tko je šef ili prometnik. Uputili su me u prometni ured, gdje sam pokazao dozvolu za snimanje i objasnio što ću raditi na kolodvoru. Gospođa prometnica me primila ljubazno i dopustila mi da ostavim torbu u uredu, da je ne vučem bez veze sa sobom.
Od prometnice sam saznao da, nažalost, nikakvog vlaka u dogledno vrijeme neće biti. Jedino će oko 11 sati početi izvlačenje vagona industrijskim kolosijekom, ali meni je to bilo predugo za čekati. Prije odlaska sam saznao da je na putu jedan teretnjak koji će proći kroz Žitnjak, a upravo kreće iz Ivanića. Hvala lijepa, jesam railfan ali ne i toliko lud da se pržim na suncu dok se taj dovuče.
Dvije sličice iz prometnog ureda:
Nakon kraćeg bavljenja u uredu prometnice vratio sam se do onog muškog društva i pitao ih: - Gospodo, može li slikanje? - Reakcija je bila burna - svi su poskakali sa stolica i dreknuli: - Ne može! Ni slučajno! - Bio sam blago zabezeknut takvom uzbunom i pokušao sam im objasniti da ne fotografiram za potjernicu nego za svoj gušt, tko hoće može dobiti fotku na mail adresu, ali oni ni čuti. Kako hoćete, mislim si u sebi i krećem svojim putem. To društvo je i inače djelovalo nekako bizarno. Prije nego ću otići zamolio sam da me jedan od njih fotografira ispred kolodvora za uspomenu. Svi su odbili (na kraju mi je želju ispunila prometnica). Na odlasku me jedan od tih ljudi pitao kolika mi je dnevnica(!)
i honorar po slici. A rekao sam im već prije toga da sam railfan i da slikam za svoj gušt. Čudni neki ljudi, na takve željezničare nisam još naišao.
Živog prometa nema pa daj što daš: