Dakle hvala instruktoru pa možemo dalje sa više slika (a dodat ću ih vremenom još i u stare postove, da bude zanimljivije)!
Radi se o kraju 1969 i početku 70. godine, otac je radio u jednoj turističkoj agenciji i par dana prije nove godine je rekao da mogu s njime na doček nove u Austriju (jer je netko otkazao zadnji čas a više se nije se mogla povući narudžba. Ja sam to naravno prihvatio ali uz dodatak- da spojim ugodno s korisnim
otišao sam (umjesto busom ravno u Mallnitz) vlakom do Graza (radi kupovine vlakića naravno).
Putovao sam nekim sporim noćnim vlakom da stignem ujutro u Graz i obavim kupovine prijepodne. Popodne sam imao vezu vlakom preko Semmeringa (što me
jako radovalo) prema Mallnitzu. Uživao sam cijelo popodne vozeći se i gledajući prugu, mostove i tunele a predvečer me shrvao san i umor.
Malo sam se razbudio u Bad Gasteinu gdje smo stali radi utovara brojnih automobila na vlak. Pomislio sam mogu još malo dremnut dok prođemo dugački
tunel jer je na drugoj strani brda (veliki Ankogeln sa 3.o00 metara!) Mallnitz.
Kad sam otvorio oči vidio sam kako odlazimo iz Mallnitza, taman smo napuštali kolodvor....na brzinu sam se obukao, uzeo 2 poveće torbe i iskočio iz već jurečeg vlaka u duboki snijeg (čekao sam da prođemo jedan od brojnih stupova gornjeg voda pa onda se bacio).
Nakon možda pola sata sam se po pruzi dovukao do stanice sav bijeli kao snjegović pa su se željezničari zaprepastili kad su me vidjeli./i prošla je ponoć/ Pitao sam ih gdje je
Schwartze Peter hotel pa su me uputili cestom nekih 5 km od sela. Kako sam odmaknuo od zadnjih kuća spustio se crni mrak, nije bilo niti zvijezda a cesta je
bila zaleđena. Više sam hodao cik-cak negoli ravno, odužilo se to teturanje.....povremeno bi me spasio svjetlima kakav vlak jer je pruga išla blizu ceste.
Nakon sat- dva (?) ugledao sam neko malo svjetlo i živnuo- to je bilo stvarno svjetlo na parkiralištu ispred hotela (koji je bio sav u mraku)
Našao sam ulaz ali nigdje zvona pa sam kucao, lupao i vikao....išao sam unaokolo nebi li našao još koji ulaz ili prozor no to je bio pravi planinski hotel sa kamenim zidovima dole visokim preko 2 metra a gore je bilo drvo....
Bogme sam bio umoran, pospan i promrznut (a i gladan jer zadnje što sam jeo su bile kranjske na Jakomins placu u Grazu) i najradije bih malo sjeo da se odmorim- ali znao sam da to nipošto ne smijem učiniti jer bih zaspao i smrznuo se ! (bilo je sigurno ispod -10)
I ništa drugo nego krenuo sam oped natrag prema selu do stanice, gdje sam ponovo zaprepastio noćne željezničare. Ne sjećam se kako su me zbrinuli ali znam da sam se probudio ujutro ležeći na klupi u čekaonici pokriven sa nekakvim dekama. Dali su mi čaja pa sam krenuo po treći puta na kalvariju do hotela, sad je bilo lakše jer se razdanilo. Hotel je bio otvoren pa sam pronašao oca taman za doručkom. Pridružio sam mu se i pojeo sve sa našeg stola a bogme i susjednoga.Nakon toga sam rekao da me ne zanima razgledavanje sela nego da hoću samo naspavati se. Bila je stara godina a probudio sam se tek u Novoj!
Ponovo sam za doručak pojeo enormnu količinu svega što mi se ponudilo. Kasnije smo busom otišli do podnožja Ankogelna pa onda žičarom do nekih skoro 2.500 metara visine . Najhrabriji (i istrenirani) su pješice išli do samog vrha, meni je i 2.0oo metara
dovoljno (jer se disalo na škrge)