Dvije slike kolodvora:





Znao sam da je u Ogulinu izložena parna lokomotiva JŽ 51-148 i odlučio sam potražiti je. Uz pomoć željezničara uspio sam je pronaći i to na najglupljem mogućem mjestu - u grabi između autobusnog kolodvora i nekog parkirališta. Ni pristupne staze, ni ploče s informacijama (bar je ja nisam vidio)... kao da je spuštena padobranskim desantom koji je promašio cilj pa gdje tresne tu i ostaje. Da ne govorimo kako lokomotiva serije JŽ 51 nema što tražiti na Riječkoj i Ličkoj pruzi - dizajnirali su je Mađari za lokalne pruge u Vojvodini, Slavoniji, Hrvatskom Zagorju i bjelovarsko-daruvarskom i varaždinsko-međimurskom kraju. Ovdje - mislim na željezničkom kolodvoru - je trebalo staviti jednu od lokomotiva serije JŽ 33 ili JŽ 11 prije nego su se raspale u ''muzejskom fundusu'' na Ranžirnom kolodvoru u Zagrebu. Ovako su slabašnu mališanku samo pljusnuli u vanzemaljsko okruženje, tek da se ima neki spomenik parnoj vuči, isto kao i njenu sestru u Rijeci.

Sve pokazuju slike:

I za kraj nekoliko fotografija iz grada Ogulina, a ovo je Frankopanski kaštel iz XIV. stoljeća:



Đulin ponor:



Osmogodišnja škola Ivane Brlić Mažuranić:



Štandovi pred župnom crkvom Svetog Križa:



Moja malenkost s jednom mladom vješticom. Nije odletjela na Klek jer joj metla nije prošla na tehničkom pregledu:



Opširnije:

http://www.zeljeznice.net/forum/index.p ... pnja-2018/

Zaprešić 25. srpnja 2018.

U svojim pohodima ne ograničavam se isključivo na prugu nego nastojim obići i okoliš. Ponekad mi željeznica služi tek kao sredstvo prijevoza do određene destinacije, a jutros su to bila jezera Zajarki kod Zaprešića.
Zajarki su pučki rečeno šoder-graba nastala iskapanjem šljunka prije 50 godina. Površina im je oko 40 hektara, a lokalci ih zovu Bager. Kroz godine ih je priroda uzela pod svoje i danas predstavljaju privlačno izletište i kupalište koje rado posjećuju ne samo Zaprešićani već i stanovnici šire okolice uključivo Zagreb, a dolaze i strani turisti. Zajarki su poznata meka za sportske ribolovce jer obiluju krupnom ribom kao što su šaran, štuka, som, tolstolobik i amur. O ribolovu i poribljavanju vodi brigu zaprešićko Športsko-ribolovno društvo ''Šaran''.
Zajarki se nalaze u neposrednoj blizini željezničkog kolodvora Zaprešić, oko 200 metara zapadnije. Sastoje se od dva jezera, od kojih Malo služi isključivo za ribolov. Na Velikom jezeru se nalazi kupalište i mali šumoviti otočić. Posjetitelji se mogu osvježiti ili utažiti glad u nekoliko ugostiteljskih objekata.
O zaprešićkoj ''rivijeri'' sam puno slušao, a je nikad ranije nisam vidio. Kako se nalaze blizu željeznice eto lijepe prilike za ljetnu jutarnju šetnju.

Izlaz iz kolodvora Zaprešić u smjeru Savskog Marofa i Varaždina:



Zavirilo se i prema Infri:





Mađar iz Savskog Marofa čeka na ulaznom signalu...



... da iz kolodvora izađe Som u suprotnom smjeru:

Kad sam ih već spomenuo... Veliko jezero:



Malo jezero:



Som za Zagreb - Dugo Selo. Nisam imao potrebu trčati za njim:



Stiže i moj vlak za povratak. Umjesto prljave i pošarane Macose ugodno iznenađenje - Končarevac 7023-001. Vlak je na moje iznenađenje bio krcat. Jedva sam našao mjesto za sjesti i to u 1. razredu:



Najnoviji DMV zaslužuje i sliku iz Vrapča. Nadam se da će mu i braća uskoro na prugu:



Ako nekog zanima opširnija verzija:

http://www.zeljeznice.net/forum/index.p ... /?p=598386

Krapina 2. kolovoza 2018.

U četvrtak 2. kolovoza posjetio sam Krapinu i malo prošetao kolodvorom i gradom.
Krapina je međukolodvor na pruzi R106 Zabok - Đurmanec - državna granica, na kilometarskom položaju 16+187. Od susjednog kolodvora Sveti Križ Začretje u smjeru Zaboka udaljen je 9,6 km, a od kolodvora Đurmanec u smjeru državne granice 5 km. Najveća dopuštena duljina vlakova na 2. i 3. kolosijeku iznosi 208 m, a najveća dopuštena brzina kroz kolodvor je 50 km/h. Željezničku vezu sa Zabokom i ostatkom Hrvatske Krapina je dobila već 1886. godine.

Zgrada:



Kolodvor Krapina ima nathodnik za pješake:



Pogled sa nathodnika:

Ulična strana:



Nekoliko sličica sa kolodvora:

Malo se i prošetalo gradom:







Ova zgrada je vrijedna posebnog osvrta. Riječ je o jedinom ostatku stare srednjovjekovne utvrde, izgrađene kao središnja točka obrane granice prema Sutli. Prema povijesnim dokumentima najstariji vlasnici grada bili su ugarsko-hrvatski kraljevi. Godine 1347. vlasnik grada Krapine bio je kralj Ludovik I. Anžuvinac, a zatim ga je kralj Sigismund Luksemburški darovao grofu Hermanu Celjskom. Nakon toga su se redali novi vlasnici - slavonski ban Jan Vitovec, kralj Matija Korvin i njegov nezakoniti sin Ivaniš, zatim Đuro od Brandenburga, ban Petar Keglević, kralj Rudolf II. i ban Ivan Drašković. U vrijeme njegovog banovanja u Krapini je zasjedalo pet hrvatskih Sabora - 1598., 1599., 1600., 1605. i 1607. U ovom gradu je umro Tomo Bakač Erdödy, pobjednik nad Turcima u bici pod Siskom 1593. godine. Posljednji gospodari grada Krapine bile su obitelji Lichtenberg i Ottenfels. Barun Franjo Ottenfels je 1919. godine darovao zgradu gradu Krapini. Od 1994. godine na području srednjevjekovnog grada Krapina izvode se arheološka istraživanja.



I za kraj pozdrav od vašeg izvjestitelja:



Opširnije:

http://www.zeljeznice.net/forum/index.p ... voza-2018/

U ETR 563 od Postojne do Ljubljane, 9. rujna 2018.

S prijateljima Vjekoslavom i Tomom dogovorio sam se da u subotu 9.rujna krenemo na prvu vožnju novog talijanskog elektromotornog vlaka, koji će svakodnevno povezivati Trst i Ljubljanu kao prva izravna željeznička veza između dva grada nakon deset godina. Ideja je bila odvesti se vlakom do Ljubljane i autobusom do Trsta pa se vratiti vlakom. Nakon podrobne provjere voznih redova ustanovili smo da u Trst ne bi stigli na vrijeme i odlučili smo vlak dočekati u Postojni. Ekipi se pridružio i Vjekoslavov sin Branimir.
Poput drugih putovanja u Sloveniju i ovo je iziskivalo vrlo rano ustajanje. Ja sam se u Vrapču ukrcao u prvi jutarnji vlak koji kreće u 4:53, a u Zaprešiću su me dočekali Vjekoslav i Branimir. Do Dobove smo se prebacili automobilom, tamo sreli Tomu i sjeli u brzi vlak za Ljubljanu.

Vagon HŽ ex Mimara bio je pust:



Stigli smo u Ljubljanu:



Ukrcali smo se u Siemens Desiro koji vozi za Villa Opicinu:



Rakek, između dva svjetska rata pogranični kolodvor kraljevine Jugoslavije. Postojna je tada bila u Italiji i zvala se Postumia:



Stigli smo na odredište: